Napisala: Ružica Gašperov
Tranzicija (prijelaz) je vrlo jednostavan način kojim čitatelju dajemo izravnu izjavu da se promijenilo vrijeme, mjesto ili gledište od posljednje scene. Prijelazi mogu biti jednostavni poput ovog: Sljedećeg utorka su se ponovno sreli.
Jednostavni prijelazi ponekad su dovoljni da posluže kao most za prenošenje čitatelja s jedne scene na drugu. Ali, ako se želite dublje pozabaviti emocionalnim stanjem lika, ili pokazati njegove misaone procese dok analizira svoju nevolju i pravi buduće planove, ili čitatelju dati informacije o stvarima koje su se dogodile prije početka priče (ili u vremenu koje je proteklo između poglavlja), tada vam je potrebno nešto veće i bolje od jednostavnog prijelaza. To “nešto” – nastavak – ljepilo je koje drži scene zajedno i pomaže vam da prijeđete iz jedne u drugu.
Nastavak počinje u trenutku kad scena završi. Upravo pogođen novom, neočekivanom, ali logičnom nevoljom, lik je uronjen u razdoblje čistih emocija, nakon čega prije ili kasnije slijedi razdoblje razmišljanja, koje prije ili kasnije rezultira formiranjem nove, ciljane odluke, koja pokreće radnju prema novom cilju.
Emocija … misao … odluka … akcija. Četiri strukturna odjeljka nastavka.
Nastavak nije poput scene. Nastavak je često potpuno unutarnji. A budući da se usredotočuje na često bolne reakcije koje bi mogle proći za trenutak, ali bi također mogle zahtijevati sate, dane ili čak tjedne, nastavak se ne može opisivati trenutak po trenutak, kao u sceni.
U nastavku možete i vjerojatno morate imati sažetak. U nastavku možete prikazati samog lika, te zaroniti duboko u njegove misli i osjećaje. U nastavku čitatelj traži osjećaj i razumijevanje – suosjećanje.
Dakle, dok scenu karakterizira sukob, koji je uzbudljiv i ispričan trenutak po trenutak, nastavak karakteriziraju osjećaj i logika i može obuhvatiti velike dijelove vremena ili prostora.
Postoji još jedna velika razlika između scene i nastavka. Ciljni dio scene obično traje samo nekoliko redaka, a nevolja, neuspjeh, katastofa, promašaj lika se često prikazuje na još manje prostora. Gotovo sva unutarnja struktura scene posvećena je sukobu. To je nepromjenjivo strukturalno pravilo.
U nastavku, svakoj strukturalnoj komponenti posvećujete onoliko prostora koliko mislite da je potrebno, ovisno o vašim impulsima kao pisca, o vrsti priče koju trenutno pišete, o vrsti lika s kojim se bavite, o oštrini nevolje koja se upravo dogodila, složenosti čimbenika koje lik mora uzeti u obzir pokušavajući donijeti novu odluku, pa čak i neke druge čimbenike.
Ovo je bila teorija, a sad ćemo malo na praksu.
Pogleda na sat. Još pet minuta. Ne bi trebao ovako trčati da ga mater nije natirala obuć duge mudante. Rosa, bubrizi, prostata. Njegova je mater nesuđeni doktor medicine. I jedan veliki davež, ali je mora slušat. Tako je odgojen. A i hrani ga.
Kotačići kufera rulaju po asfaltu. Pari da uzlijeće avion. Jedan zapne za rupu. Ah, te splitske rupe! Potegne malo jače i nastavi dalje. Još deset metara do šaltera. Dobro je. Još je na vrime. Projuri kroz vrata. Nije ovako trča od osnovne. Kufer udari o štok.
“Oprostite, izvinite”, kaže. Tako je odgojen.
Kufer poleti poput perca. U ruci mu samo ručica. Kufer leži kod vrata. Pogleda bijesno u nju pa je baci prema kanti. Svi Murphyjevi zakoni su se danas obrušili na njega. Podigne ručicu s poda i baci je u kantu, zgrabi kufer.
Ovo je, recimo, bila jedna scena. Sad ćemo malo čupat čitatelju živce i usput nešto napola objasniti. Evo nastavka:
Kufer nije težak. Dva sendviča, boca Coca Cole, dvije Maglite svjetiljke, jednu maznija ćaći, druga je njegova, direkt iz Kine, Tri puta sedmično poštar pozvoni dva puta. Donese mu dobrih kineskih stvarčica. Sve jeftino. Barem je bilo dok naši nisu počeli naplaćivati, nema on pojma šta, ali mora keširat svaki put, lagana kabanica protiv rose. To mu je utisnila mater. Inače ju je nosija na Ajduka dok nije došla ova pošast. Triba bi se cijepit, a on se boji igle. To mu je isto usadila mater jer se bojala da će postat drogaš. S onom regimentom pijančina u njezinoj familji, možda je i bila u pravu. Tako on danas pije samo Coca Colu. Kad pogodi dozu, okrpi ga da je milina. Može igrat po cilu noć.
Idemo sad malo scene. Prvi, drugi, action:
Zgrabi kufer pa ga zabaci na rame. Ne zna kako, takve mu se gluposti često događaju, nije smotan, samo je neutreniran, kufer zakači naočale. Dobre naočale, kineske, s filterom. Jedna ručica ostane za uhom a naočale otresu na pod. Zaljulja se od bijesa i napora pa ih nagazi. Podigne ih, pogleda. Dobro je. Stradalo je samo jedno staklo. Dvi miljarde Kineza i ove naočale zapale baš njega. Ne da se omest. Juri prema šalteru. Poput divlje svinje razgrče sve pred sobom. Udara nogom u narančastu sjedalicu, jeben in dizajnere interijera, ramenom u jednog pijanca koji prosi i napokon nalegne na šalter.
“Jednu do Unešića, molim”, propenta.
“Zakasnili ste”, odgovara umorna prodavačica.
“Šta zakasnija?”
“Vlak je otišao prije pet minuta”.
“Kakav je to način? Otiša ranije?”, sad se već u njemu zakuhava bijes.
“Otiša na vrime”, pokazuje prema satu iza sebe.
Sad ćemo malo nastavkom smiriti situaciju da Antonija ne prekine srce:
Pogleda na sat. Ide sedam minuta naprijed. Pogleda na svoj sat. U pravu je. Kucne prstom po satu. Otpadne kazaljka. Jebente, Kino! Antonijo, šta će ti ta sranja?, tako mu je govorila mater i bila je u pravu.
Idući ćemo put o strukturi nastavka a možda ćemo i otkriti zašto je Antoniju tako bitno stići u Unešić do ponoći.
Foto: Image by Greg Plominski from Pixabay
Novi književni val 