Što je začudnost?

Napisala: Ružica Gašperov

Negdje sam pročitala da je dovoljno znati 2000 riječi da bi se moglo pristojno konverzirati na stranom jeziku. Prosječnom čovjeku u prosječnom danu je vjerojatno dovoljno, ako ne i previše, 2000 riječi. Hrana, posao, auto, rat, pandemija, hrana, spavanje, televizija, Internet. Problem je što se sve što se često koristi s vremenom izliže i postane obično, često i opće mjesto, pa je tako i s riječima.

Čitatelji koje zanima je li vrtlar ubojica i hoće li prelijepa Amanda ostvariti vezu s naočitim ali neiskrenim doktorom ili sa skromnim portirom će se zadovoljiti i s općim mjestima i istrošenim ali njima poznatim riječima, preskakat će opise, a sve da što prije dođu do razrješenja.

Sva je prilika da bi vaša knjiga mogla postati bestseller, ali je neće nikad čitati ona druga vrsta čitatelja, oni čudaci koji čitaju radi užitka u tekstu. Nemojte smetnuti s uma da je tim osjetljivcima i radnja bitna, ali im je bitnije kako im je predstavljena. Oni čitaju kao što gurman uživa u svom obroku. Ne žure, uživaju u svakom zalogaju tj. riječi. Oni žele formu koja produžuje i otežava njihovu precepciju. “Ok, to je to”, reći će neiskusan pisac i ubaciti pregršt pridjeva i priloga ni ne sluteći da će tako još brže otjerati čitatelja.

Malo skuliraniji pisac će zaključiti da treba ubaciti nešto metafora, oksimorona, digresija, ali će poslije nekog vremena shvatiti da ni to nije to. Nešto nedostaje. Nešto vitalno za priču. To je začudnost.

Dugo vremena sam mislila da je začudnost kad čitatelj, poput Mladena Delića, uzvikne “Ljudi, je li to moguće?”. Nabrijavala sam priču, smišljala ubojite (doslovno) zaplete, a priče su mi bile sve gore i gore. Onda mi se upalila svjećica. Nije začudnost kad se čitatelj čudi. Začudnost je kad lik gleda na stvari i situacije kao da ih prvi put (ili poslije dugo vremena) vidi. On ih ne prepoznaje, on ih vidi.

Jeste li se našli u situaciji da ste poslije dvadeset godina došli u dvorište u kojem ste se igrali kao petogodišnjak i čudili se kako se to dvorište smanjilo, kako stara trešnja nije ona na čijoj ste grani sjedili i pljucali koštice, mravinjak nije grad u kojem žive mravi?

Vježba:

opišite bakino dvorište kao petogodišnjak i kao dvadesetpetogodišnjak.

Loše je kad pisac polazi od sebe dok postavlja lik. Neki likovi organski ne podnose knjigu i čitanje, neki poznaju sve modne brandove i misle da obale Grčke zapljuskuje ocean, neki misle da znaju sve o politici, neki pak znaju da ne znaju ništa. Zato im uđite pod kožu, gledajte i razmišljajte kao što bi to činio vaš lik.

Jedan od najsvjetljih primjera začudnosti je, za mene, kad Brešanov Šimurina iz “Hamleta u Mrduši Donjoj” (“ni učen ni školovan čovik”) na sastanku Mjesnog aktiva Narodnog fronta prepričava dojmove o svojoj posjeti kazalištu.

“Uša vam ja, a uno svitlo ki usrid bila dana od puste letrifikacije šta je unutra. A svita ki u tri naša sela. I nike katrige šta skaču gorika udma čim se digneš s nji’ “.

Urnebesna je ta začudnost kad opisuje glumce.

“Izašlo ti, moj brte, pustoga svita na pozornicu, i sve u nikim odorama kakve ne nose ni seljaci ni gospoda. Ne moš pripoznati jesu li u gaćama ili bez nji’. Pa ti se dadoše u niko skakanje i deračinu, i na koncu ti se pobiše između sebe, svi, i muško i žensko.”

Ne libi se Šimurina ni prepričati predstavu. Na svoj začudan način, naravno.

“Najprije je bija jedan kralj. Dobar kralj, napredan, socijalistički orijentiran. Dušu bi da za radni narod i sirotinju. I taj je kralj, drugovi, ima brata koji je bija niko i ništa, neprijatelj naroda, ljuta reakcija.”

Priznajem, teško je uvijek imati ovako dobar lik kao što je Šimurina. Uglavnom imamo obične likove, možda malo oštećene životom ili genima, no to ne znači da će, poslije naših autorskih postupaka, i ostati obični.

Za vježbu nije loše izabrati neki predmet ili situaciju i nizati asocijacije. Jutros sam pokušala s jabukom. Nećete vjerovati, od Adama i Eve, preko Grčke, New Yorka, Newtona došla sam sve do dark weba.

I za kraj, jedan citat Viktora Šklovskog:

“Koračam naprijed. Gledam zvijezde. One mi postadoše nove od duge nepažnje.”

Foto: Image by Michal Jarmoluk from Pixabay 

Leave a comment