Napisala: Ružica Gašperov
Nije da se nešto razumijem u slikarstvo i da mi Mona Lisin osmijeh izaziva tekstonske poremećaje u duši. Prije mi se čini da je Da Vinciju zadrhtala ruka i nije mu se poslije dalo ispravljati. Ono što me dirne su slike Edwarda Hoppera i ti njegovi prazni gradovi i rijetki ljudi koji vrište usamljenošću. Evo, prestajem filozofirati o nečemu u što se malo i nimalo razumijem. Danas ćemo o Picassu, tj. o dvije njegove slike i pričama koje se kriju u njima.
Prva je Krizma. Picasso ju je naslikao kad mu je bilo 16 (šesnaest) godina.
Puno truda, puno detalja, dobar kontrast, loše svjetlo. Pogledajte zavjese, tepih, čipku na oltaru, djevojčinu haljinu, svijećnjake. Zanatski gotovo besprijekorno. Slika je ugodna oku ali gotovo da i nema priče. Djevojka kleči i gleda u molitvenik. Pored nje kum ili otac. Ozbiljan kao što i treba biti u takvoj prilici. U pozadini je vjerojatno rođak. Jedina priča koju ja vidim na ovoj slici je ministrant. Odsutno s oltara podiže vazu s cvijećem i gleda u pod. Sanjari li? Dosađuje li se? Je li zaljubljen u djevojku? Kojega vraga radi s ovom vazom? I zašto je tako neprisutan? Zašto?
Zašto sam se uhvatila Picassa? Zato što pisci početnici, a i neki verziraniji, pišu upravo ovakve priče. Puno detalja, vitica, lijepih riječi i opisa posloženih kao za izložbu a priče nigdje. Lijepo je čitati lijepe rečenice. One su zgodne i za citiranje po mreži svih mreža. Ono što nije lijepo je kad se cijela priča sastoji od jednog sramežljivog pogleda nepoznatog ministranta i predivne bijele haljine krizmanice.
Ipak mi je draga ova slika. Pokazuje koliko je truda uložio mladi Picasso da bi kasnije slikao remek djela za koja neupućeni govore da bi ih i njihov unuk znao nacrtati. No, nije stvar samo u potezu kista, gudala ili pera. Stvar je u poruci koju nam umjetnik prenosi, emociji koju izaziva u nama, prilici da djelo protumačimo onako kako se nama hoće a ne onako kako nam umjetnik naglašava.
Druga je slika Minotaur s mrtvim konjem ispred špilje se suočava s djevojkom pod velom. Naslikana je četrdesetak godina poslije Krizme. Tu već imamo priča po izboru.
Mit o Minotauru, ukratko, bez previše detalja:
Žena moćnog kralja Minosa se zaljubi u bijelog bika, bla bla bla, rodi dijete pola bik-pola čovjek. Kako dijete-bik raste, postaje sve nasilnije pa ga Minos otme majci i zatoči u labirint pod zemljom. Gospodinov je fantastično pisao o tom mitu u svojoj “Fizici tuge”.
Ova slika ne može prikazivati Minotaura ispred špilje jer ga je Tezej ubio u labirintu.
Što vama priča ova slika? Što znače one dvije vapijuće ruke koje vire iz špilje? Čini li vam se da ne pripadaju istoj osobi? Zašto je konj mrtav i otkud Minotauru konj? Znači li to da je ubio Tezeja koji je njega došao ubiti i da je Tezej u tom pohodu bio na konju? Zašto konj ima šavove na prednjoj nozi? Tko je djevojka pod modernim šeširom i velom? Zašto je drži ogromna ruka sa, čini mi se, šest prstiju? Na ovoj slici ni jedan potez nije slučajan pa čak ni ona nadoštukana Minotaurova noga. Vidjeli ste da je slikar temeljito izučio zanat.
Eto, takva priča treba biti. Dobra priča postavlja pitanja, ona ne daje odgovore. Čitatelj se u njoj mora prepoznati kroz emociju.
Je li lik otišao iz svog doma, iz zone komfora u kojoj mu je bilo ugodno ali se i osjećao zarobljeno? Je li konj njegovo djetinjstvo koje je završilo i na kojemu više ne može jahati jer se ne ide igrati nego, gonjen nedavno probuđenim hormonima, ide u potragu za nečim nepoznatim, zakrivenim velom tajne ali tako primamljivim?
Možda bi neko nadareno dijete i moglo naslikati ovakvu sliku ali bi li ona imala i ovakvu priču.
Koja je vaša priča dok gledate sliku Minotaur s mrtvim konjem ispred špilje se suočava s djevojkom pod velom?
Foto: by Ulrich B. from Pixabay
Novi književni val 